Godinama prije rata imao sam jednog druga. Zvao se Dragan, a prezivao Despot. Za ondašnja naša čaršijska mjerila, iz fine porodice. Majka domaćica, otac Zvonko direktor filijale Privredne banke u Ključu, poštovan i ci- jenjen gradjanin. Dva brata, slika i prilika, ne zna se koji je ljepši i uljudniji. A Dragan bio krupan, snažan “k’o medjed”, a eto mi jarani ga zvali Lav, da ne bude baš medjed. Nije bio nešto posebno bistar, ali meni baš pa’so k’o jaran; ha, jebi ga, možda baš zato što sam uz njega sam sebi izgledao pametniji. Helem izbi rat. Nije da se nije vidjelo da nadolazi, ali se kod Dragana baš nije dao zamjetiti taj “virus”.
Sjećam se samo jednom mi je sa ushićenjem u glasu rekao nešto kao “onaj Slobodan dobar …” i pokazao mi neku kasetu, sve sami guslari, kao “dobra stvar”. Bilo je to u vrijeme poznatih antibirokratskih mitinga na kojima se srpski narod “oštrio” za rat i na tome se i završilo, tj. nisam tome pridavao veći značaj, ali jesam pomislio nešto kao “jebi ga, i ovoga je uhvatilo …”, a kaseta me iznenadila samo utoliko što je on volio rock ‘en roll, a to mi nikako nije išlo uz gusle.
Pa ipak pokazalo se da i to može na brdovitom Balkanu … I sada, zaratilo. Ja, duga je priča, dospio u srpsko zarobljeništvo. Zatvoren u Ključu, prvo u lokalnoj os- mogodišnoj školi, a onda pravi zatvor. Tuku brate, lome. Rebro jedno, dva, haj’ ga znaj, slomljeno onako odmah u početku, k’o “za dobar dan Balije”. Onda završim na Manjači, u logoru koje mu su naši gospodari života i smrti tepali, biva “Sabirni Centar”. Tu upoznam jednog Draganovića i po prvi put od njega, iz prve ruke, čuh priču o pokolju što ga napraviše Srbi na Velagićima, zaseoku do Ključa, na raskrižju puteva za Sanicu, Ključ i Bosanski Petrovac.
Šuškalo se medju nama logorašima o tome, a sada mi čovjek potanko ispriča šta se desilo: … Pokupili muško stanovništvo, postrojili ispred lokalne škole i jednostavno sasjekli rafalima. On se izvukao, “pao prije metka”, na njega popadali pobijeni, a poslije kad se smračilo, kroz kuruze pa “begaj koliko te noge nose”… A prije toga, dok je ležao onako sav krvav, a oni čekali da dodje transporter da ih utovare pa u jamu, njihove ubojice stoje na pobijemoj gomili i pjevaju četničke pjesme.
Onda nekima sjekli uši da provjere jesu li živi. Ko se oglasi da je živ, metak u glavu pa nastave pjevati. E tako je to bilo na Velagićima kod Ključa, ’92, na početku rata. Godinu/dvije poslije rata, preko svoje prijateljice Vulin Ljiljane, jedne iz- vanredno čestite osobe, saznam da je taj moj jaran, Dragan Despot zvani Lav, učestvo- vao u tom masakru na Velagićima. Ne mogu da vjerujem i poslije svega ne mogu da vjerujem. Moj jaran Dragan, onaj kojem sam toliko puta davao ključeve svoje izbice da sa djevojkom ide zabaviti se, sa kojim sam toliko vremena proveo u dokoličarenju i “tucanju slobodnog vremena” …. – Ma Ljiljo nije moguće , kažem . “Jeste , jeste , moguće je”, uvjeravala me dobra Ljiljana. Bila u gradu za tih dogadjaja. Zna žena, nema mi nego vjerovati. Isto to, tj. da je Dragan Despot učestvovao u ubijanju nevinih na Velagićima, rekao mi je i moj rodjak Salih kad se zatekoh u Ključu prvi put poslije rata 1997. godine.
Kaže Salih, “…ja se vraćam iz čaršije kući baš tih dana , predjem most na Sani kod pilane, kad vidim Dragana, sa ocem Zvonkom mu, sami na stadionu “Bratstva”. Zvonko nešto priča, a Dragan se rukama naslonio na željeznu ogradu što djeli igralište od publike pa glavom udara o šipku …” A ja eto opet, znam istina je, Dragan Despot jeste zločinac, a sve i dalje ne mogu da primim da je on pokvaren čovjek. Znam ga. Dobro, nisam ga znao takvog. Nisam vidio tu drugu stranu njega, što eksplodira u onim uvjetima “rasula” pameti; Znam medjutim, na svoj način i Dragan je žrtva. Plitke pameti kakve jeste, on nije znao – nego za pušku pa ubijaj; Dok je onaj “naš” Milanko iz “Prešaltavan- ja” (* vidjeti istoimeni esej iz ove zbirke) samo promjenio kaput, a u sušti- ni ostao smeće kakvo je i bio, kod Dragana je, moguće pro- lazno, ali fatal- no i nepovratno, izmijenjena – “prešaltana” sama suština, pa se čovjek umetnuo u zločinca.
Ali hoću da vjerujem, u svakom čovjeku je i dobro i zlo, a tek bolestan čovjek može biti SAMO zao čovjek, prazne duše i bez dobra u sebi. I vjerujem u plan tvorca da dobro u konačnici nad- vlada zlo. Do tada izgleda je u planu ponavljati vrijeme, ljude i njihove sudbine Nihad Filipović. (Iz moje neobjavlene knjige Zapisi iz dobrih i poganih vremena).
RATNI ZLOČIN U BANJOJ LUCI UHAPŠENE DVIJE OSOBE ZBOG SUMNJE DA SU 1992. UBILE 78 BOŠNJAKA KOD KLJUČA
U Banjoj Luci su uhapšene dvije osobe zbog sumnje da su počinile ratni zločin, odnosno ubistvo 78 Bošnjaka u mjestu Velagići kod Ključa u junu 1992. godine. Postupajući po nalogu tužitelja iz Posebnog odjela za ratne zločine, policijski djelatnici SIPA-e su na području Banje Luke locirali, identificirali i lišili slobode osumnjičene: – Boška Unčanina, rođenog 1969. godine u Prijedoru – Dragana Despota, rođenog 1964. godine u Laništu, Ključ.
Navedeni osumnjičeni su pod istragom Posebnog odjela za ratne zločine i osumnjičeni su da su, za vrijeme širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti na širem području Bosanske krajine, u svojstvu pripadnika VRS, postupali protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata. Oni se terete da su 1. juna 1992. godine u mjestu Velagići, općina Ključ, lično i direktno, zajedno s drugim osobama, a po prethodnom dogovoru, istjerali napolje civile bošnjačke nacionalnosti koji su bili zatočeni u zgradi osnovne škole. Istjeranim civilima bilo je naređeno da se postroje ispred škole nakon čega su optuženi zajedno sa drugim osobama, pucajući iz automatskog vatrenog oružja, izvršili strijeljanje i ubistvo najmanje 78 žrtava čija tijela su prevezena kamionima i zakopana u masovnu grobnicu, da bi neposredno nakon rata, 1996. godine, posmrtni ostaci bili pronađeni i ekshumirani iz masovne grobnice Lanište II.
Osumnjičeni se terete da su počinili kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine. Tokom dana osumnjičeni će biti predati postupajućem tužitelju koji će ih ispitati te nakon toga odlučiti o daljnjim aktivnostima u predmetu.
Piše: Nihad Filipović